She's silver linings with open mind and sad eyes.
Wanting to be fixed by him who didn't break her.
By his lips which edges represents the edges of galaxy.
петак, 31. октобар 2014.
субота, 13. септембар 2014.
.
Taj sekund pre vrhunca ljubavi i srece, koji je unisten uzasom.
Pracen tupim padanjem i propadanjem prozetim smrcu.
Krici.
Cepanje tkanja, koje je izgradjeno od vremena i prostora.
Samo jedan sekund pre.
Pracen tupim padanjem i propadanjem prozetim smrcu.
Krici.
Cepanje tkanja, koje je izgradjeno od vremena i prostora.
Samo jedan sekund pre.
понедељак, 8. септембар 2014.
петак, 29. август 2014.
.
Volim tu salu jer postoje dva klavira postavoljena jedan naspran drugog. Uvek se ima taj utisak da se vodi duel izmedju njih.
Sklanjam ruke sa dirki.
Ne svidja mi se zvuk.
Ne svidja mi se nacin na koji sam pocela.
Zato pustam tebe, koji sedis nasuprot mene.
Sklanjam ruke sa dirki.
Ne svidja mi se zvuk.
Ne svidja mi se nacin na koji sam pocela.
Zato pustam tebe, koji sedis nasuprot mene.
среда, 20. август 2014.
понедељак, 4. август 2014.
.
Uvek me je zanimalo na koga je mislio dok je pisao Fantaziju u d moll-u.
Na onu sa kojom je ili na onu sa kojom je zeleo da bude.
недеља, 27. јул 2014.
четвртак, 3. јул 2014.
.
-Krovovi su najlepsa mesta koja postoje za ubistvo, zar ne? U jednom svom snu sam skakala sa jednog krova a sada bih sa drugog. Sada bih sa ovog.
-Zasto?
-Zato sto pad znaci oslobodjenje. Zato sto kada budem skocila i osetila strujanje vazduha na svojoj kozi, i kada budem videla iznad sebe nebo koje se siri i postaje crno. Krece da prelazi u nebesko crnu boju prepunu zvezda, znacu da sam oslobodjena.
-Oslobodjena od cega?
-Oslobodjena od varke.
-Varke?
-Da, varke zivljenja.
-Zasto?
-Zato sto pad znaci oslobodjenje. Zato sto kada budem skocila i osetila strujanje vazduha na svojoj kozi, i kada budem videla iznad sebe nebo koje se siri i postaje crno. Krece da prelazi u nebesko crnu boju prepunu zvezda, znacu da sam oslobodjena.
-Oslobodjena od cega?
-Oslobodjena od varke.
-Varke?
-Da, varke zivljenja.
петак, 13. јун 2014.
.
Sloboda ide sa smrcu.
To propadanje kroz vreme i prostor.
Posmatranje svega izbliza i izdaleka. Znanje svega i nicega, u isto vreme.
Da li bi dao svoj zivot, i bio slobodan sa mnom?
To propadanje kroz vreme i prostor.
Posmatranje svega izbliza i izdaleka. Znanje svega i nicega, u isto vreme.
Da li bi dao svoj zivot, i bio slobodan sa mnom?
субота, 31. мај 2014.
субота, 24. мај 2014.
.
Miris leta u vazduhu i 'Ljubavnik' od Margarit Diras 7 put u mojim rukama.
Zaljubljena sam u tu knjigu, taj zivot u njoj.
Volim to sto sam neke delove osetila na svojoj kozi.
Zaljubljena sam u tu knjigu, taj zivot u njoj.
Volim to sto sam neke delove osetila na svojoj kozi.
петак, 23. мај 2014.
.
Nebo, potpuno golo.
Plavo, kao nedostajanje i tuga. Plavo i gusto toliko da mogu da ga drzim u rukama.
Plavo, kao nedostajanje i tuga. Plavo i gusto toliko da mogu da ga drzim u rukama.
уторак, 20. мај 2014.
.
Nisam mogla da disem u pocetku.
Nisam mogla da vidim nista, sem senki koje se krecu oko mene.
Taj svet u koji sam usla u snovima me je grlio, lagano to grljenje je pocelo da me gusi.
Te senke, ti andjeli. Zelim da budem jedna od njih. Odvojena od relanosti.
Zelim da postanem senka.
субота, 10. мај 2014.
.
Sta mislis, kroz koliko zivota i vremena smo prolazili zajedno?
U koliko paralelnih univerzuma smo zajedno?
U koliko paralelnih univerzuma smo zajedno?
петак, 2. мај 2014.
.
Sedim na staroj, skripucoj klupi ispred ucioncice br. 4.
Devojke, nisu iz moje skole. Znam jer ne sviraju nista, gledaju belo ljude koji prolaze i pricaju o renesansnom kontrapunktu.
Te devojke su plesacice. Obucene su u barkone haljine, crvene, somotske.
Verovatno imaju ispit u nasoj sali.
Paznju mi odvlaci zvuk kise koja krece da udara o prozore. Napolju je potop.
Bez razmisljanja ustajem i krecem ka izlazu, bez kisobrana, bez jakne.
Prolazim kroz hodnik koji ima slike. Moja skola ima slike na zidovima?
Zastajem i posmatram ih, mislim da su iz 19. veka. Lepe su.
Napolju sam. Stojim na kisi. Cekam nekoga verovatno, ali ne znam koga.
Cekam, ali znam da nece doci.
Zvuk. Ne secam se tacno koji, ali probudio me je.
Zaspala sam na trenutak ispred ucionice br. 4.
Oko mene nema nikoga, sem jedne zene.
Zena prica o papagaju, prica o inicijaciji. Ne razumem nista.
Ustajem i krecem ka cuvaru da vidim koliko je sati jer mi se telefon odavno iskljucio.
Idalje je 14:10.
Izlazim iz skole, i dok izalazim na zidovima vidim slike iz 19. veka koje su mi poznate od nekud, a zatim pri samim vratima na zidovima su egipatske slike.
Izlazim, i cekam. Zivot mi se pretvorio u cekanje.
Druga srednje, svira trubu, trci ka ucionici br. 4. Kasni na muzicke oblike.
Zastaje i posmatra me. Posmatram i ja njega, znam ga a opet, ne znam ko je on.
Oko mene su deca, oko 10 i 12 godina. Pricaju o tezini zvuka.
-Da li zvuk ima tezinu? Da li vrsi pritisak na prostor-vreme?
Stvarno, da li ima?
Mozda je zvuk taj koji oblikuje prostor-vreme.
On je taj koji mozda savija vreme, i od njega pravi spagete isprepletane u ciniji koja izigrava prostor.
Sa tim mislima krecem da ustajem.
Na satu je 14.10. Mislila sam da je vec pola 3.
Zidovi pored slika iz 19. veka, i egipatskih imaju i konopce. Zasto je neko okacio konopce o zid. One velike.
Izasla sam, sitna kisa krece. Stojim i cekam.
Cini mi se da iznova i iznova cekam.
Prilazi mi visoka devojka, sa braon kosom. Treca je godina, moja godina. Svira klavir isto kao i ja.
Hvata me za ruku i odvlaci od ulaza u skolu. Krece da prica nesto ali ja je ne slusam.
Gledam u tebe. U tebe koga sam cekla.
Devojke, nisu iz moje skole. Znam jer ne sviraju nista, gledaju belo ljude koji prolaze i pricaju o renesansnom kontrapunktu.
Te devojke su plesacice. Obucene su u barkone haljine, crvene, somotske.
Verovatno imaju ispit u nasoj sali.
Paznju mi odvlaci zvuk kise koja krece da udara o prozore. Napolju je potop.
Bez razmisljanja ustajem i krecem ka izlazu, bez kisobrana, bez jakne.
Prolazim kroz hodnik koji ima slike. Moja skola ima slike na zidovima?
Zastajem i posmatram ih, mislim da su iz 19. veka. Lepe su.
Napolju sam. Stojim na kisi. Cekam nekoga verovatno, ali ne znam koga.
Cekam, ali znam da nece doci.
Zvuk. Ne secam se tacno koji, ali probudio me je.
Zaspala sam na trenutak ispred ucionice br. 4.
Oko mene nema nikoga, sem jedne zene.
Zena prica o papagaju, prica o inicijaciji. Ne razumem nista.
Ustajem i krecem ka cuvaru da vidim koliko je sati jer mi se telefon odavno iskljucio.
Idalje je 14:10.
Izlazim iz skole, i dok izalazim na zidovima vidim slike iz 19. veka koje su mi poznate od nekud, a zatim pri samim vratima na zidovima su egipatske slike.
Izlazim, i cekam. Zivot mi se pretvorio u cekanje.
Druga srednje, svira trubu, trci ka ucionici br. 4. Kasni na muzicke oblike.
Zastaje i posmatra me. Posmatram i ja njega, znam ga a opet, ne znam ko je on.
Oko mene su deca, oko 10 i 12 godina. Pricaju o tezini zvuka.
-Da li zvuk ima tezinu? Da li vrsi pritisak na prostor-vreme?
Stvarno, da li ima?
Mozda je zvuk taj koji oblikuje prostor-vreme.
On je taj koji mozda savija vreme, i od njega pravi spagete isprepletane u ciniji koja izigrava prostor.
Sa tim mislima krecem da ustajem.
Na satu je 14.10. Mislila sam da je vec pola 3.
Zidovi pored slika iz 19. veka, i egipatskih imaju i konopce. Zasto je neko okacio konopce o zid. One velike.
Izasla sam, sitna kisa krece. Stojim i cekam.
Cini mi se da iznova i iznova cekam.
Prilazi mi visoka devojka, sa braon kosom. Treca je godina, moja godina. Svira klavir isto kao i ja.
Hvata me za ruku i odvlaci od ulaza u skolu. Krece da prica nesto ali ja je ne slusam.
Gledam u tebe. U tebe koga sam cekla.
.
Znam sve.
Za mene je to ponizenje. Ponizavas me, ali sve sto mogu jeste da sedim i gledam kako to cinis.
Kako me lomis, kao niko.
Nemam snage.
Razmisljam o planini. Nekoj visokoj, sa kojom cu da popricam. Koja ce da mi kaze sta da radim.
Razmisljam o mekoj travi na vrhu te planine, i o cistom nebu, punom zvezda.
Razmisljam kako bih zaspala posle sati provedenih gledajuci zvezde na mekoj travi. Zaspala bih i otisla u neki drugi univerzum, svemir.
Nikada se vise ne bih probudila u ovom svetu.
Za mene je to ponizenje. Ponizavas me, ali sve sto mogu jeste da sedim i gledam kako to cinis.
Kako me lomis, kao niko.
Nemam snage.
Razmisljam o planini. Nekoj visokoj, sa kojom cu da popricam. Koja ce da mi kaze sta da radim.
Razmisljam o mekoj travi na vrhu te planine, i o cistom nebu, punom zvezda.
Razmisljam kako bih zaspala posle sati provedenih gledajuci zvezde na mekoj travi. Zaspala bih i otisla u neki drugi univerzum, svemir.
Nikada se vise ne bih probudila u ovom svetu.
уторак, 29. април 2014.
.
Musko sam.
Stojim ispred sebe, zenske sebe.
Cudna je, ima neki cudan sjaj u ocima kada me je pogledala. Misli isto za mene.
Govori mi 'Arhitekto mog uma'.
Stojim ispred sebe, zenske sebe.
Cudna je, ima neki cudan sjaj u ocima kada me je pogledala. Misli isto za mene.
Govori mi 'Arhitekto mog uma'.
петак, 4. април 2014.
Biti covek
Biti covek, rodjen bez svog znanja i bez svoje volje, bacen u okean postojanja.
Morati plivati. Postojati.
Nositi indetitet. Izdrazati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredvidjene postupke svoje i tudje, koji ponajcesce nisu po meri nasih snaga. A povrh svega, treba jos izdrazti i svoju misao o svemu tome.
Ukratko: biti cove
Ivo Andric (O prici i pricanju)
Da li je moguce biti covek. Imati one cojstvene osobine prvog arhitipa, prvog coveka?
Da li je prvi nastali covek zapravo imao covecne osobine?
Taj prvi arhitip, savrseno izvajano ljudsko bice nastalo pre hiljade i hiljade godina, koje je krenulo zapravo protiv sile koja ga je stvorila.
Koje je pocelo da se davi u sopstvenim mislima, da ne izdrzava pritiske i na kraju, bez razmisljanja, bez tog osecaja svoje misli, postupa neispravno.
Postupa tako da se ceo svet rusi za tenutak.
Morati plivati. Postojati.
Nositi indetitet. Izdrazati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredvidjene postupke svoje i tudje, koji ponajcesce nisu po meri nasih snaga. A povrh svega, treba jos izdrazti i svoju misao o svemu tome.
Ukratko: biti cove
Ivo Andric (O prici i pricanju)
Da li je moguce biti covek. Imati one cojstvene osobine prvog arhitipa, prvog coveka?
Da li je prvi nastali covek zapravo imao covecne osobine?
Taj prvi arhitip, savrseno izvajano ljudsko bice nastalo pre hiljade i hiljade godina, koje je krenulo zapravo protiv sile koja ga je stvorila.
Koje je pocelo da se davi u sopstvenim mislima, da ne izdrzava pritiske i na kraju, bez razmisljanja, bez tog osecaja svoje misli, postupa neispravno.
Postupa tako da se ceo svet rusi za tenutak.
четвртак, 3. април 2014.
.
Vecernja toplina, ona letnja, nezna polako krece da se oseca u vazduhu.
Prolazim pored zeleznicke stanice. Udisem duboko i gledam u pruge. Volim da ih posmatram sa tog mostica i da cekam voz. Imam to neko verovanje od malena, da kada vidim voz kako prolazi da ce me pratiti sreca narednog dana.
Cujem smeh, zapravo tek sada ga uocavam. Tek sada vidim.
Mesa se sa zvukom voza koji upravo prolazi.
Na slaboj mesecini vidim decu kako se igraju na prugi paralelnoj smrti. Decu noci.
Prolazim pored zeleznicke stanice. Udisem duboko i gledam u pruge. Volim da ih posmatram sa tog mostica i da cekam voz. Imam to neko verovanje od malena, da kada vidim voz kako prolazi da ce me pratiti sreca narednog dana.
Cujem smeh, zapravo tek sada ga uocavam. Tek sada vidim.
Mesa se sa zvukom voza koji upravo prolazi.
Na slaboj mesecini vidim decu kako se igraju na prugi paralelnoj smrti. Decu noci.
петак, 28. март 2014.
.
Zvoni mi u glavi. Tera me na panicno bezanje.
Bezim. Trcim kao nikada pre. Ne smem da se okrenem jer znam da se iza mene rusi svet, da propada i nestaje u dubine nicega. Dubine nicega iz koje smo svi nastali.
Idalje trcim i ako se polako siri bol po celom mom telu, necu prestati.
Bezim. Trcim kao nikada pre. Ne smem da se okrenem jer znam da se iza mene rusi svet, da propada i nestaje u dubine nicega. Dubine nicega iz koje smo svi nastali.
Idalje trcim i ako se polako siri bol po celom mom telu, necu prestati.
уторак, 25. март 2014.
.
Osecaj kada shvatim da nosim u sebi krv tebe.
Osecaj da kroz mene protice prljava, crna krv me podstice na gadjenje. Gadim se sebe, zbog tebe.
Zelim da operem sebe, da istruzem sve patnje, bolove i misli o tebi sa sebe.
Rec 'otac' nikada nisam mogla da upotrebim.
Osecaj da kroz mene protice prljava, crna krv me podstice na gadjenje. Gadim se sebe, zbog tebe.
Zelim da operem sebe, da istruzem sve patnje, bolove i misli o tebi sa sebe.
Rec 'otac' nikada nisam mogla da upotrebim.
субота, 8. март 2014.
.
Trenutak.
Sve je u trenutku.
Dok se oblaci pomeraju, dok latica tresnjinog cveta pada 5s po metru i dok me ti gledas.
Sve je u trenutku.
Dok se oblaci pomeraju, dok latica tresnjinog cveta pada 5s po metru i dok me ti gledas.
Пријавите се на:
Коментари (Atom)